Vjetar i zastave

Kad započne s lektirom ovog, u svojem katkada upravo vrtoglavom vrludanju zapravo savršeno strukturiranog romana, naklonjeni će čitatelj, posebno ako se generacijski donekle podudara s autorom i većinom njegovih likova, isprva pomisliti da se našao na stranicama neke kronološki intonirane bildungs literature i nostalgično uzdahnuti za osamdesetim godinama, to više što će mu one gotovo iz svakog pasusa odjekivati i zvučno, glazbeno, rokerski, pankerski, novovalno – jer ima li uopće dobrih romana kojima ne bismo mogli na dva-tri albuma stisnuti i suvisli soundtrack, a Vava, koji već po vokaciji u svojoj pripovjedačkoj tehnici utjelovljuje sretan spoj glazbenog i književnog senzibiliteta, pravi je majstor u kreiranju takvih. Tek što čitatelj pomisli da se bezbrižno ljuljuška na valićima pretpostavljene fabule, početak će mu se naći odmaknut u daleku budućnost, a kraj će već biti dobrano iza njega. I još: zamršen mozaik ljudskih i međuljudskih odnosa, koji nas i opet majstorski nuka da se identificiramo s likovima i njihovim životnim storijama, polako će se, uza sva grananja, račvanja i tek naoko slučajne izlete u druge kontekste, sliti u jedan jedini. Ljubav je to u isti mah grešna i privlačna, moguća i nemoguća, željena i zazorna, prisna i strana, Freud bi rekao – zastrašujuća. Ljubav između istinskih protagonista, Ede i Lole, koji nikako da je ostvare, a opet kao da oboje nesmiljeno uživaju u njezinu odgađanju. Sve se to, sasvim intuitivno, može lako razumjeti i kroz naslove i stihove pjesama, kojima roman od vlastita naslova nadalje zaista ne oskudijeva. Griješim li jako kažem li da je priče poput Vavinih tekstovima svojih pjesama, koje su i same samo soundtrack tlapnje o totalnom životu, nekoć, primjerice, vješto pričao Lou Reed? I kad napis na Lolinoj njujorškoj majici – možda najzgodnija pornodvosmislica u romanu – među retke Vjetra i zastava doleprša upravo s njegova albuma. Što je, dakako, samo jedan u beskrajnom nizu sretnih primjera. Boris Perić