Đuro Hodalica

Načekao se čvorak, jedna od najrasprostranjenijih ptica na svijetu, da uđe u književnost. Svili su u njoj gnijezda i vrapci i golubovi i sokoli i sove i slavuji i paunovi, ali o čvorku, toj malenoj ptici koja ne samo da krasno i gotovo neprestano pjeva, nego i savršeno oponaša glasanje drugih životinja, nigdje ni retka – sve dok Ante Tomić nije odlučio ispraviti tu nepravdu i posvetiti mu svoju prvu knjigu za djecu. Čim mu se rodila ideja za priču o malome čvorku, odmah je znao da će zadatak oživljavanja i vizualnog kreiranja Đure povjeriti Tomislavu Torjancu, veteranu među ilustratorima, koji slikom zna ispričati i ono što pisac, koliko god dobro poznavao svoga junaka, ne može zamisliti. Tako je Đuro Hodalica u tandemu Tomić-Torjanac postao sve ono što jest: čvorak s karakterom kojeg je nemoguće ne zavoljeti. A taj čvorak s karakterom nije baš tipičan predstavnik svoje ptičje vrste. On se, naime, zbog nezgode koja mu se dogodila u prvim danima života, boji letjeti. Njegovo jato nije za to imalo nimalo razumijevanja pa je siroti Đuro, kojemu su zlobnici nadjenuli nadimak Hodalica, bio izvrgnut ruglu i odbacivanju vršnjaka i starijih čvoraka, a čak ga se i rođena obitelj sramila. Tako je bilo sve do jednoga dana u kojem su se srčanost i hrabrost pokazale daleko važnijima od letačkih vještina. U ovoj su basni Ante Tomić i Tomislav Torjanac maloga Đuru Hodalicu učinili ne samo književnim junakom, nego i junačinom. Znaju oni da ni među pticama ni među ljudima nije lako biti drugačiji pa je jedan napisao a drugi oslikao priču o jednom čvorku, o klipanima među nama i o slabijima koji jače ne pobjeđuju mišićima nego snagom suosjećanja i praštanja. Priču za djecu koju mali mogu čitati velikima, veliki malima, mali i veliki jedni drugima – i tako sve dok na svijetu više ne bude nikoga tko je tužan kao što je bio Đuro Hodalica.